|
"Pogodi koga sam srela u Blue Note sinoc" je bila histericno izgovorena recenica koja me probudila. "Mmm, spavam." "Pa, budi se." "Jess, SPAVAM." "Curta," svecano je izjavila. "Pa?" Zapravo je to moje "pa" bio samo paravan iza koga se krila jedna citava mala drama. Prva stvar: Sta Curt radi u "Blue Note"? To je poznati jazz club koji je bio moje i Curtovo mjesto. Nase duhovno skloniste. Tamo smo ostavili veliki dio nase veze, slusali dobru glazbu, pili vino, davali prevelike napojnice jednom crncu koji bi ponekad pustio neki CD po mom i Curtovom meraku. Jednom prilikom smo obecali jedno drugom da nikada necemo otici u "Blue Note" ako ikad raskinemo. Druga stvar: Sa kime je bio? "Blue Note" nije mjesto gdje idete sami. To je jedno citavo iskustvo koje dijelite sa nekim. To je Curtova teorija sa kojom se ja slazem. Cim mi je palo na pamet koga bi poveo sa sobom (potajno sam se nadala da ce to biti kolega sa posla ili drug), Jess je zacvrkutala sa druge strane zice: "Neka djevojka je bila sa njim. Bili su zagrljeni. Draga, djevojka jako lici na tebe". Treca stvar: Ok, ko je u pizdu materinu ta djevojka? Je li to ona ista djevojka iz ducanja zenskog rublja? Ili je to neka nova. Mozda je ova samo prijateljica. Ma, ne bi on isao zagrljen sa prijateljicom. Mozda je onda ona iz ducana bila prijateljica? Uh! Cetvrta stvar: Zasto je mene ovo tako iznerviralo? "Pa?" ponovih tupo, a Jess na to samo rece: "Pa, nista, samo sam mislila da ce te zanimati..." *To be continueted* |
11.05.2006., četvrtak
02.05.2006., utorak
|
Umro mi je otac. U glavi ne mogu da definisem kada je tacno umro jer je vremensa razlika nezgodna. Bio je dvadeset i prvi travanj u New Yorku, ali dvadeset i drugi u mom rodnom gradu. Saznala sam par sati nakon sto je umro. Prije toga sam se kresala (vidi prethodni post). Sex je bio dobar. Sad, kad sam se vratila u NYC (konacno!) kajem se sto sam posla na sprovod. Dosla je gomila ljudi i cini se da niko nije imao lijepu rijec za njega. Avionom sam stigla do Zagreba, tamo me cekao stari prijatelj koji me nije prepoznao kada me vidio, rekao mi je da mu je zao zbog mog oca i da je bio dobar covjek. Potom me prijatelj prebacio do kuce. Majka nije znala da cu doci. Vrata su bila otkljucana. Usla sam tiho, poput lopova i usunjala se u kuhinju. Ona je tamo pravila neke kifle i nije bila svjesna mog prisustva. "Mama," prosaputah. Ona se okrenula i nije nista rekla. Gledala me je dugo, gledala me svojom sijedom kosom, gledala me svojim krvavim ocima, gledala me izmucenim tijelom, gledala me je, a u tom pogledu nije bilo ama bas niceg. "Dosla si," rekla je konacno. Onda smo se zagrlile. Tata je bio doista lijep les. Sa pivskim stomakom i brkovima, nije se nimalo promijenio od dana kad sam ga posljednji put vidjela, osim, naravno, sto je tada bio ziv. Sada nije, ali to se nije puno primjecivalo. Ovdje prica mora malo da se zamrzne. Naime, voljela bih da mogu da vam kazem da mi je bilo zao sto je umro, da mi je bilo tesko, da sam plakala, da sam jecala, da sam vristala njegovo ime, da sam mu poljubila ruku. Niceg od toga nije bilo. Osjecala sam se samo prazno i smireno. Dok sam ga gledala samo sam cekala kada ce da ustane i da pocne da vice na mene i da se svadja sa mnom. Ali on je lezao i prvi put sam se osjecala superiorno kad je on u pitanju. Pricala sam o ovome sa svojim psihoterapeutom. On kaze da imam iskrivljenu sliku o smrti. Sljedeca osoba koju sam srela je bila sestra. Ona je vrisnula kad me vidjela, bacila mi se u zagrljaj i smijala se sa mnom i ljubila me i grlila dok je nas mrtvi otac bezlicno i banalno lezao pored nas. "Dosla si, dosla!! Znala sam da ce se nesto lijepo desiti cim je ovaj gmizavac umro!" "Zaboga pokazi malo postovanja prema mrtvom..." "...Ocu? Daj, bio je sve samo ne otac. Kakav je New York?" "Fantastican..." Kasnije sam, poslije sprovoda, otisla u setnju. Sve je bilo drugacije. Stare kuce su zamijenjene staklenim gradjevinama. Ulicni prodavci su porasli u moderne supermarkete. Olinjali butici su postali ducani firmirane garderobe. Djeca su imala mobtele, psovala su i oblacila se... kao ja. Sjela sam na neku klupu, zapalila cigaretu i posmatrala svijet oko tebe. Iz razmisljanja me trgao mobtel. Advokat je zvao na citanje testamenta. Matori skot mi je ostavio 1600 eura da mi, kako sam kaze, pokrije putne troskove. Kako pazljivo, pogotovo ako uzmemo u obzir da je sav ostali novac iz banke kao i dva imanja ostavio nekoj djevojci koju sam tada vidjela prvi put. Toliko o "dobrom ocu". Majka mi je kasnije rekla da je umro pricajuci nesto o tome kako smo ga svi pokrali. Nije plakala za njim. Par dana kasnije sam opet bila na Zagrebackom aerodromu. Otisla sam u dio za pusace, zapalila cigaretu i gorko zaplakala. Onda sam cula stjuardesu koja je pozivala putnike da udju u avion. Moj mrtvi otac se zajedljivo nasmijao iz zemlje koja ga je zauvjek progutala. Nije vidio kako sam kasnije, krisom, izvukla njegovu sliku iz novcanika i dugo, dugo je gledala dok je avion prelazio preko okeana. |
21.04.2006., petak
|
Moj ured je sasvim normalan ured, tipicno americki. Ja imam svoju kancelariju, a to je ovamo tesko dobiti. Radim kao direktor marketinga jedne prestizne kompanije i primam solidnu platu. Manje-vise sam sama svoj sef, sto mi (naravno) veoma odgovara. Svi dani na poslu su isti: neki novi klinci sa prijedlozima za nove reklame, neki stari dosadni tipovi sa olinjalim prijedlozima, radni stol sa mojom i sestrinom fotkom, fotelja, mala sofa u jednom uglu, krasan pogled na grad... I svaki dan to isto. Dobro, ne bas svaki. Nekada se pojavi neko sa strane ko uljepsa stvari. Tako sam prije par dana imala gosta. Jedno malo petogodisnje dijete. Djevojcicu. Njena mama radi u mojoj firmi, ali kako je to velika zgrada, ona se izgubila i zalutala u moj ured. U pocetku nisam imala osjecaj da je neko mozda trazi. Ponudila sam je da pije nesto, potom mi je rekla da je ruzno sto pusim i da ce ona da se bude predsjednik drzave kad poraste i da ce da zabrani cigarete. Onda mi je trazila da crtam. Naravno, nisam imala akvarel boje koje je ona trazila pa je zakljucila dam sam dosadna. JA DOSADNA? Takvu uvredu nisam mogla da pretrpim, tako da sam joj dala da se javlja na telefon umjesto mene, upalila joj igrice, pokazivala joj fotke, neke reklame, pravila joj kulu od casa za jednokratnu upotrebu,... jednom rijecju - dokazivala sam da nisam dosadna (Johnatan mi je kasnije rekao da dosadna nisam ali da jesam djetinjasta). I sve je bilo sjajno dok me mala nije pitala imam li dijete. "Nemam," rekoh. "Zasto?" "Pa, tako... Ali imacu," pokusavala sam da se izvucim. "A imas li muza?" "Imam." "I nemas dijete?" "Ne." "Zasto?" "Pa rekla sam ti." "Nisi." "Pa tako, jednostavno nemam." "Zasto?" U pizdu materinu... 'Ajde sad ti objasni petogodisnjem djetetu kako gradis karijeru i kako prolazis emocionalne zajebancije i kako nemas pogodne uslove za odgajanje djeteta i kako ti je filing za djecu u dubokom minusu i to da se dijete pravi sa osobom koju volis do kraja, a ne sa nekim koga tek upoznajes. "Pa, mislim da to nije pogodno." "Objasni." Od rijeci "objasni" imam fobiju. Tek sam tada shvatila da bi mozda bilo bolje da se mala vrati mami. "Pitaj mamu." "Mama kaze da djecu ne moze da ima svako." "Pa naravno, nekome roda ne donosi djecu." "Mama kaze da djecu ne donose rode vec sex." "Pa... Mislim... Mama zna... najbolje, zar ne," promucah. "Sta je to sex?" "E, vidis to ni ja ne znam. Hocemo li da otkrijemo?" Ne brinite se, nisam silovala dijete, nego sam je popela na svoja ledja (klinka je preteska za 5 godina) i povela kod kolegnice. Nju smo pitale sta je sex i ona je rekla da radi i da ona nema vremena za nas i sex i da je pustimo. "Boring grandmother," rekla je mala. Nasmijala sam se. I dok smo se tako raspitivali sta je sex (dobili smo razne odgovore, od onih da je sex kad se dvoje vole, do toga da je sex nesto za odrasle i da djecu to ne treba da zanima), nabasali smo na njenu mamu koja je vec panicno trazila. Mama se zahvalila i povela mene i djevojcicu na Nes i sladoled u oblizni kafic. Ispostavilo se da je mama totalno cool lik. Kad sam kasnije Johnatanu pricala o tome, pitao me je: "Stvarno sta je sex?" "Johnatane, ti to najbolje znas, zaboga..." "Ne, stvarno... Sex nije samo kresanje. Zar ne?" "Ne znam. Hoces da ti poakzem sta je sex?" "Ne znam... Hoce li da me boli?" "Zavisi od toga je li ti prvi put..." Onda smo se oboje smijali i pokazivali jedno drugom sta je sex. I zaista, pitajte svoj partnera sta je sex, cisto da cujete odgovor. P.S. Dodatna literatura (za one koji stvarno zele tacan odgovor na pitanje "sta je sex?"): Latinska poslovica - "Djela, ne rijeci".     |
17.04.2006., ponedjeljak
|
Odavno me nije bilo... Nakon onog "volim te" stvari idu nabolje. Za pocetak, tisina je bila prekinuta. "Znas, osjecao sam se prazno nakon svega sto si mi ispricala. Pokusavao sam da shvatim zasto se sve to desilo..." "Johnatan... Ja nisam htjela da te povrijedim..." "Niko to nije htio... Samo, ispalo je nekako glupo. Htio sam da ti pruzim bukvalno sve: novac, provod, ljubav, oslonac... A onda si mi ti rekla kako me... ne volis... Ne znam. Nisam mogao da se sazivim sa tim. Ne mogu ni sada..." "Zao mi je..." "Ne treba da bude. Posteno je sto si mi rekla. Cijenim to. Tako je bilo ispravno. I cijenim i to sto si mi pricala o onome... Curtu, mada sam bio ljubomoran kao pas." "Ali nemas razloga da budes." "Imam... Dovoljno je da ti on posalje SMS i da sljedecih 10 dana pricas o tome sa Jess i Stacy za vrijeme jutarnje kave, a ja mogu da ti dam svoje kosti i tebi to nece znaciti." "Zaboga, dragi... nije tako," plakala sam. Zapravo JE bilo tako. To me i peklo. Kako mogu biti tolika kucka? "Nemoj... Ja sam se zaljubio u tebe cim sam te vidio. I mislio sam da je sve u redu..." Onda je razgovor isao u tom pravcu. I na kraju smo zakljucili da nam je oboma stalo i da cemo se potruditi da uspijemo. I tako smo posli u L.A., gdje smo bili svo ovo vrijeme pa zato nisam mogla pisati. Curt me u medjuvremenu zvao. Javila sam se samo da mu kazem da mislim da sam bila jasna kad sam rekla da necu da ga vise ikad cujem ili vidim i da ukoliko me zovne jos jednom moze snositi posljedice. Nije vise zvao. Pomalo uplasena ali i nasmijana okrecem novi list u svom zivotu. Ispisacemo ga Johnatan i ja, zajedno. A ljubav? Ljubav nema nista s tim. Uostalom, volis samo jednom, zar ne? |
04.04.2006., utorak
|
Ne volim svog oca. Ni on mene. Ali... Sinoc je poslije vecere u mom i Johnatanovom stanu bilo sve sasvim tiho i mirno dok nije zazvonio telefon. "I'lll answer it," rekla sam i sjurila se do telefonske slusalice. Ocekivala sam poziv od Sarah, ali "halo" sa druge strane zice definitivno nije pripadalo njoj. To je bilo jedno kratko, pomalo hladno musko "halo" i ja sam mislila da me vise nista na ovom svijetu ne moze tako uzdrmati da drhtim kao siparica. Bila sam u krivu. To "halo" je bilo kao kratki elektricni sok. Izvadih cigaretu iz tasne i pripalih je drhtavim rukama. "Da, ko je to?" Zapravo sam znala ko je to, ali sam htjela da budem sigurna. "Dodjavola, znao sam da ovo nece ici. Evo ti je majka," rekao je i tada sam bila sigurna. Moj otac. Da, ONAJ otac koji 6 godina nije ni pitao za mene. Sa druge strane zice sam, u pozadini, cula majcin glas koji ga ubjedjuje da nastavi da prica sa mnom. "Tata, cekaj," rekla sam. na rijec "tata" je nastala tisina. Johtanat je u susjednoj sobi cuo da nesto nije u redu i prisao mi tiho. Pogledao me upitno. "My father," sapnula sam. Uzeo je moju ruku i poljubio je. Potom je mirno sjeo pored mene i pustio me da telefoniram. "Tata, jesi tu?" "Gdje?" "Mislim... Nisi toliko dugo... I sada..." "Dodjavola, smisli sta si htjela da kazes." "Zasto si me zvao?" "Da te pitam jesi li negdje vidjela moj sesir." "Nisam." "Super." "I to je to?" "Nije. Volim te." "Zakasnio si malo za to, ne?" "Ja sam ti otac." "Otkad? Od zadnjih 15 minuta?" "Oduvjek." "Stvarno?" "Oh, nosi se!" "I ti... Stvarno si licemjerni skot. Zovnes me nakon 6 godina i ocekujes da cu te prihvatiti fino, kao u filmovima, da cu uhvatiti prvi avion za Jugoslaviju i da ce sve biti u redu?" "Jugoslavija se raspala." "Jebi se," viknula sam i zalupila slusalicu. Johnatan me zagrlio. I ondjednom je tisina bila razbijena. "Volim te," sapnuo mi je. "Volim te vise od svega." |
02.04.2006., nedjelja
|
Volim filmove. Uzivam u ljepoti dobre price, dobroj reziji, volim happy ending, ocarava me nacin na koji se film poigrava sa gledaocima. Ipak, ima jedna stva koju mrzim vezano za filmove. To je kada naucim nesto od njih. Kao mala sam gledala neki americki film u kojem djevojcica ima groznu mamu i onda ona njoj kaze sve sto misli i posvadjaju se i ne pricaju neko vrijeme, i onda se djevojcica spakuje i podje na put i na usput nadje neku dobru tetu koja ja bude kao majka. Krasno! Odmah posto sam odgledala film, odlucila sam da primijenim stvar sa svim ocem. Rekla sam mu da mislim da je skot i da mislim da je grozan prema mami, sestri i meni i kako se pored njega osjecam grozno, rekla sam mu bas sve, spakovala se, pobjegla od kuce i... Napolju me nije sacekala dobra teta. Napolju su bili prvo automobili, pa mrak, pa hladnoca, pa neudobne klupe, pa policajac koji me vodi kuci. Dobra teta je zauvjek ostala zaglavljena negdje u mojoj fikciji i na kockastom ekranu. Godinama kasnije sam, opet po uzoru na filmove, rijesila da se otvorim pred svojim muzem. Rekla sam mu sve sto mi lezi na dusi i vodili smo ljubav te noci i onda je i on meni pricao i... Najcesce se filmove zavrse tada. Niko ne prikaze sta se desava jutro poslije svega toga. Recimo, u filmovima mi niko nije pojasnio da ce muz izjutra mozda reci: "Razmisljao sam, kako si mogla da mi napravis sve to?" ili "Jebi se, ne volim ni ja tebe.". Ili da ce uraditi ono sto je uradio moj Johnatan: da ce cutati onako glasno, svom snagom ovog svijeta, negirajuci prethodnu noc kao da je nikad nije ni bilo. Da, ima nesto grozno u tim filmovima. Ili mozda nije grozno nego ga ja necu nikada imati pa ce mi uvjek biti lakse da kazem sebi kako je grozno nego da priznam da sam ljubomorna i da svaki dio mene vristi za tim da i moj zivot bude makar malo "kao u filmu". |
01.04.2006., subota
|
U novom broju "Cosmopolitena" pise da trebamo uraditi nesto za sebe kako bi se osjecali bolje. Ja sam mislila da je to "nesto" kava sa Curtom. Bilo je jedno od onih bucnih jutara u NYC kada sam se probudila sa osmjehom na licu i jednim imenom u glavi: "Curt, Curt, Curt..." Toga jutra se moj moral ocigledno uspavao i ja sam odlucila pruziti obilan obrok egu. Znate onog malog covjeculjka u glavi koji postoji da bi palio alarme i neonska svjetla pred vasim ocima, da bi vas zaustavio neposredno prije nego sjebete svoj zivot, da bi vam govorio: "Ako kupis te cizmice nece imati para da jedes sljedecih 863 godine!". E, taj covjeculjak je kod mene veoma razvijen, ali toga jutra ga prosto nije bilo. Nakon dugog kupanja u mirisljavoj kupaonici, pozvala sam kozmeticarku k sebi i ona me je izmasirala, uradila mi depilaciju, piling, pedikir, manikir i cupanje obrva. Osjecala sam se doista sjajno. Potom sam obukla svoju novu garderobu, nove cizmice, stavila nove nausnice... sve je bilo savrseno! Nazvala sam Johnatana u ured i rekla mu da izlazim. Tada je covjeculjak u glavi poceo da se malo vrpolji, ali njegovo prisustvo jos uvjek nije bilo znacajno. Minut kasnije, na displeju mobtela vidim da imam SMS. Od Curta. Samo da potvrdi kavu. Ja sam izabrala mjesto. Pazila sam da to bude caffe sa laganom muzikom i puno ljudi i da nas nikakve zajednicke uspomene ne vezu za to mjesto. Stavila sam malo svog omiljenog parfema, pogledala se u ogledalo i sjetila se svojih prvih sudara sa Curtom kada nisam imala novaca priustiti si novu garderobu i kozmeticki tretman prije sudara i kada smo izlazili u jeftine caffe barove. Ostavila sam kljuceve kod portira i izasla na ulicu. Dan je bio lijep, pomalo oblacan, bas onakav kakav ja volim. Zaustavila sam taxi i... Covjeculjak u glavi se probudio. Upalio je sve moguce alarme, neonske natpise, sirene i vristao je: "Ne smijes poci na tu kavu, ne smijes, to je gotova prica, sta ti imas raditi sa njim, on te prevario, ti si sada udata zena, samo kompliciras, staniiiii!!!!" Ipak sam usla u taxi. Jebes covjeculjka. Ali na pola puta sam bacila pogled kroz staklo zutog taxija i pogledala sve one Njujorcane i Njujorcanke kako setaju, savrseno ravnodusni na moje postojanje. I tada sam shvatila: nije vazno sta misli moja umorna mama ili moj ogavni otac, nije bitno sto misli Jess ili Sarah, nisu vazni Curt i njegova nova djevojka, nije vazan Johnata, vazna sam ja. Ovo je moj zivot i nesto sa njim nije u redu. "Stanite ovdje, molim vas," rekla sam taxisti, platila, ostavila preveliku naojnicu i izasla iz taxija. Cim sam krocila na ulicu, izvadila sam mobtel iz tasne i poslal Curtu SMS: "Kava NIKAD nije samo kava, prijateljica NIKAD nije samo prijateljica. Ugodan zivot." Potom sam ugasila telefon. Bio je jedan od onih lijepih dana u New York Cityu, jedan od onih kakav ja volim i zato sam odlucila prosetati do Johnatanovog ureda. Obradovao se kad me vidio i poveo me na rucak. Pricali smo o ozbiljnim stvarima. Rekla sam mu da ga ne volim, ali da mi je stalo do njega, da on nije los prema meni samo da sam ja u zbunjenoj fazi, pricala sam mu o Curtu i, jednoj rijecju, prvi put otkad smo zajedno sam mu se potpuno otvorila. Priznajem, plakala sam, ali vjerujem da mi je to trebalo. Johnatan je reagirao bolje nego sto sam ocekivala. Ta noc je u nasem stanu bila drugacija. Umjeto uobicajenog gledanja TV-a do kasno pa kasnije spavanja svak na svojoj strani kreveta, lezali smo zagrljeni u mraku i pricali satima i satima o djetinjstvu, bivsim vezama, nasem braku,... svemu! U novom "Cosmu" pise kako trebamo uraditi nesto za sebe da bi se osjecali bolje. U istom tom "Cosmopolitenu" su naveli razne primjere poput promjene frizera, odlaska na kavu sa starom prijateljicom, masaze ili duge setnje prakom. Nisu naveli otvaranje duse i prevaljivanje istine preko usana. |
28.03.2006., utorak
|
Znam da je to SAMO kava, ali... Poslije razgovora sa Curtom danas, odmah sam otisla u novi shopping. Kupila sam detaljnu garderobu koju cu nositi sjutra (ukljucujuci i rublje, i moj broj tangi je za jedan manji od Curtove "prijateljice" tako da mi ego sada raste), cigarete, "Cosmopoliten", horoskop i make-up. Onda sam sazvala hitni sastanak sa Jess povodom kave sjutra. "Ti nisi normalna," glasila je kratka Jessina izjava. "Zasto?" "Zato sto si udata." "Hocete li mi pominjati to stalno kad treba da izadjem sa nekim tipom?" "ON nije NEKI tip. To je CURT. Decko iz snova. Furali ste 6 godina. Prosli ste zajedno dvije operacije, 5 selidbi, jednu smrt, zacepljenje cijevi, nemastinu i bogatstvo, 4 nova posla... On nije NEKI tip." "Ja ga volim." "O, boze... Draga, ne sad. Sad si udata." "Pa? Udata sam da njega zaboravim. Nije trebalo da me zovne na kavu. Mi smo raskinuli." "Ne, TI si raskinula." "Zato sto je on nasao za shodno da me prevari!" "To mu je bila prva pogreska." "Jedna ali fatalna. Mama me je ucila da podnosim sve, ali prevaru nikada." "A sta ti radis Johnatanu odlaskom na tu kavu?" "To nije isto. I ti si mi danas trebala biti podrska, sjecas se?" "Ne mogu te podrzati u razjebavanju sopstvenog zivota." "TO JE SAMO KAVA." "Draga, otkad je kava SAMO kava?" "Oduvjek." "Voljela bih da si u pravu." A onda sam shvatila da ja ne bih voljela da sam u pravu. Voljela bih da ta kava bude nesto mnogo vise od kave, voljela bih da mi se izvinajva, da me moli da se pomirimo, da mi hrani ego i da ja necu. Ili da hocu, nije bitno, voljela bih sve sa njim, samo ne kavu. I dok ja tipkam ove redove, pored mene se izlezava Johnatan i ja ga gledam kako cita "New York Times" i pitam se samo... Kako mogu? Ko zna, mozda odlozim tu kavu do sjutra, cisto da bih dokazala sebi da mi je moral malo vazniji od ega. |
|
Bivse ljubavi iza sebe ostave neki metalno-kiseli ukus u ustima od koga ti se povrace. Danas sam srela Curta. Prvi put otkad sam u braku. To se zapravo desilo sasvim slucajno i nije me toliko potreslo to sto sam ga vidjela vec to gdje sam ga vidjela. U trznom centru, ducanu zenskog rublja! Onog dana kada sam raskinula sa njim, pocela sam da zivim i funkcionisem bez njega i ne znam zasto sam ocekivala da ce on ostati da tapka u mjestu cekajuci mene da mu se vratim. Ja sam krenula dalje i ne znam zasto sam se nadala da on nece. Pobogu, ako sam se ja udala, moze i on kupiti tange "dragoj" za rodjendan. Ipak, to me povrijedilo. Dakle, ja trazim nebo-plavi grudnjak koji bi mi se slagao uz novu bluzu i vidim ga, u sasvim drugom kraju ducana, tamo gdje su tange. Nisam planirala da mu se javim, ali smo se na izlazu prakticno sudarili. "Curt... Boze, to si... Kako si?" Sada, kad razmisljam o tome, pitam se jesam li mogla smisliti gluplje pitanje. "Oh, dobro... Bio malo u shopping... Ti?" "Ah, znas vec, uobicajeno... Jesi li trgovao nesto lijepo?" "Da... prijateljici za rodjendan neke gluposti." (Rijec "prijateljica" je pretjerano naglasio i znala sam da mu je ta djevojka sex-kombinacija, prolazna veza, djevojka, sve, sve samo ne prijateljica.) "Krasno." "Cujem, udala si se." "Da, tako nekako." "Sjecas se kako nisi..." "Sjecam." Naravno da se sjecam kako nisam htjela ni da pricamo on i ja o braku, kako sam smatrala da je to klise, kako sam mu govorila da ga toliko volim i da bi nas brako sam udaljio, zaboga Curt, sjecam se, ne dolivaj mi ulje na vatru. "Da... Pretpostavljam da nema svrhe da te pozovem k sebi na kavu ili zajednicki zivot?" "Nema." "Ni zajednicki zivot ako vec neces kavu," pita kroz neki neprijatni smijesak. "Nemoj mi to raditi. Znas i sam da ovo nisam ja." "To si ti izabrala. Mogla si ostati." "Curt..." "U redu, ne moramo pricati o tome. Mozemo biti prijatelji? Daj, znam da imas mladez na intimnom mjestu, valjda te mogu povesti na kavu jednom mjesecno... Ako ti muz dozvoljava." "Ne budi zloban. I znas da me mozes pozvati na kavu kad god hoces." "Sjutra?" "Moze." "Krasno!" "Onda... vidimo se..." "Da... Bye." Da, ima nesto grozno u bivsim vezama. Dok ja ovo pisem neka druga djevojka se odusevljava tangama koje joj je kupio (priznajem, bila sam zlobna i morala sam baciti pogled na velicinu tangi, sudeci po njoj, ima savrsenu guzu) i mozda se cak i sexaju sada. Dok ja cekam svog savrsenog muza da izadje iz kupatila i da mi pokaze kako izgleda savrsen zivot. Savrsen i sterilan, kao operaciona sala. Ali, ja sjutra imam kavu sa Curtom. Nazalost, sjutra cu, osim te kave, imati i moralnu obavezu prema svom muzu. |
27.03.2006., ponedjeljak
|
Odlazeci iz Juge, sve stvari u mom zivotu se dijele u dvije grupe: stvari koje sam ostavila i stvari koje su me docekale ovamo. Sve ostalo je samo neki medjuprostor, nerealna razbacana gomila dogadjaja i ljudi koja me plasi i zasmijava istovremeno. Stvari koje sam ostavila: Sebe. To je nesto najbitnije sto sam ostavila. Promijenom kontinenta sam odlucila promijeniti i sebe. Ne slusam vise istu muziku, ne gledam iste filmove, ne radim isti posao, ne volim iste ljude... U pocetku je bilo tesko. Ali imala sam cilj- da se jednog dana vratim u rodni kraj i da me niko ne prepozna. Jer, to mi je valjda trebalo... zaborav. Ostavila sam i mamu. Ostavila sam je na stepenicama nase kuce kako uplakana govori neku molitvu. Ostavila sam je sa onim njenim pricama za laku-noc, sa starackim rukama ostecenim od pranja, sa farbanom crvenkastom kosom i toplim licem. Ostavila sam tatu. Doduse, da nije bilo tate ne bih nista ni ostavljala, vjerovatno. Patrijahalni zatucani covjeculjak koji je sebi dao za pravo da se naziva mojim ocem vec 6 godina nije ni pitao gdje sam. Kad sam izasla onog dana iz kuce, rekla sam mu da idem do trgovine. Nikad se nisam vratila, a cini se da on to nije ni primijetio. Toliko o njemu. Ostavila sam najbolju prijateljicu i jos neke ljude koji su me okruzivali, ali zbog toga ne zalim previse. Ostavila sam jednu prazninu u srcu kada pomislim na to kako je sad i kako je moglo da bude. Stvari koje sam zatekla: Novu sebe. Kao iz filmova, u New York sam dosla sa velikom mukom i prilicno praznim novcanikom. Vjerovatno ne bih ni uspjela doci u NY da mama nema i americko drzavljanstvo. I, za ovih 6 godina, sam od jeftinih motela u kojima sam nocila prvih mjesec dana dosla do srca New Yorka, zagrizla sam carobnu jabuku i ljepota koju sam nasla unutra me fascinirala odrzala. Zatekla sam prasinu velikog grada, gradjevine od kojih zastaje dah. Prije ovoga sam NY poznavala samo iz magazina i nije se doimao tako strasno. Kada bih gledala fotografiju New Yorka, ma koliko on veliko izgledalo, ja sam uvjek bila veca od fotke i zato sam se zapanjila kojom brzinom me grad progutao. Zatekla sam Curta, simpaticnog crnca, mog nekadasnjeg momka sa kojim sam hodala 5 godina. Curt me znao u dusu. Upoznali smo se u Centralnom parku, sasvim slucajno i za to upozvavanje mogu da zahvalim Raju, svom psu koji je pokusao odgristi uho njegovom psu koji je bezimen pa ga zove jednostavno "Dog". On je bio sasvim prosjecan u materijalnom smislu i sasvim bogat u emocionalnom (za razliku od Johnatana, mog muza). Pomogao mi je da spoznam sebe, i, nakon desetak dana hodanja, mi je rekao da moram prestati da zivim po hotelima i jeftinim stanovima i da se preselim kod njega. Nije me bilo tesko ubijediti. Zatekla sam i Sarah, Stacy i Jess, najbolje prijateljice, jedine osobe koje su mi podrska i kriticari istodobno. Sto se tice ostalih stvari koje imam u New Yorku, njih nisam zatekla. Njih sam stekla i kupo platila, neke mozda i preskupo, ali me niko nije pitao. Jer, ovdje se radi o golom opstanku zarad koga sam, u jednom trenutku, morala prodati nesto. Dusu, recimo. |